Želite saznati više?

Kontaktirajte nas

Nedavno napravljeno istraživanje Ujedinjenih naroda predviđa da će do 2050. skoro dvije trećine svjetske populacije živjeti u gradovima. Jedan je to od najvećih izazova, iako svakako ne i jedini, s kojim se moraju suočiti kreatori strategija za digitalizaciju urbanih sredina. Kako smanjiti štetne utjecaje na okoliš i količinu otpada, a povećati produktivnost i korištenje zelene energije uz toliko ljudi na jednom mjestu?

Stvari o kojima smo prije mogli samo maštati ili ih gledati u znanstveno-fantastičnim filmovima sada su već dio naše svakodnevnice ili će to ubrzo postati. Otiskom prsta otključavamo pametni telefon putem kojeg pristupamo informacijama na svjetski povezanoj mreži ili upravljamo svjetlima u vlastitom domu. Upravo je ta povezanost ključan dio upravljanja gradovima i dosezanja statusa takozvanog „pametnog grada“. Unatoč napretku tehnologije ovaj je proces i dalje veliki izazov za većinu gradskih vlasti, jer uza sve prednosti koje donosi, prije svega treba savladati i brojne izazove. Usprkos svim problemima, a često i manjku sredstava, kranji rezultat se itekako isplati.

Infrastruktura kao temelj pametnog grada

Kako bi se uopće moglo upravljati svim složenim procesima digitalizacije potrebno je doći do potrebnih podataka, ne samo jednom, već osigurati kontinuirani protok istih. Za to su potrebni senzori, strateški postavljeni i neovisni kada je u pitanju rad i napajanje. Problem nastaje kada je većina postojeće infrastrukture iz nekog drugog, davnog vremena, kada ovakve pomake u tehnologiji nije bilo moguće predvidjeti. Gradeći moderne strukture danas se lako može računati s razvojem tehnologije i ostaviti mogućnosti i funkcionalnosti koje će doći u budućnosti. No spojiti modernu tehnologiju i postojeću infrastrukturu je izazov kompliciraniji od same tehnologije. Primjerice, u većini gradova postoje dijelovi u kojima je nemoguće dobiti bilo kakav signal, prijeko potreban za uspostavljanje funkcionalnosti senzora. Zbog toga jedan od prvih koraka prilikom izrade smart city strategije treba biti upravo rješavanje ovog pitanja.

Sigurnost smart city mreže

Dok povezanost i uhodanost svih službi zvuči odlično, hakiranje mreže zbog koje pametni grad funkcionira nema tako dobar prizvuk. Dapače, trenutak u kojem samo jedan čovjek s dovoljno znanja i motivacije može „oteti“ kontrolu nad čitavim gradom zvuči poprilično zastrašujuće. Zbog toga je iznimno važno odabrati partnera čije usluge prolaze brojne provjere i koji je voljem implementirati višestruku zaštitu. Data centar Hrvatskog Telekoma primjer je poslovanja u strogo kontroliranoj fizičkoj i virtualnoj okolini s TIER III oznakom. IBM je 2018. radio istraživanje o sigurnosti smart city mreže, nakon čega su odgovornima za funkcioniranje pametnog grada ponudili nekoliko rješenja za bolju sigurnost. Među ostalim potrebno je ugraditi restrikcije za IP adrese i točno odrediti tko se može spojiti na uređaje koje koristi smart city. Sa svom opremom treba raditi ono što i radimo s kućnim i uredskim računalima, redovito ih provjeravati i zaštititi od virusa, te angažirati etičke hakere kako bi sve rupe u sistemu bile popravljene prije stvarnog napada.

Suradnja zajednice i edukacija građana

Da bi neki grad postao pametan, nije dovoljno samo natrpati ga tehnologijom. Ljudi koji u njemu žive moraju biti svjesni svega što se oko njih nalazi, na koji način senzori dolaze do podataka, što sve te kamere točno snimaju i kako im to pomaže u svakodnevnom životu. Tanka je linija između osjećaja nepostojeće privatnosti i sigurnosti u vlastitom gradu. Zajedno s gradom, pametni moraju postati i njegovi građani. Uključivanje zajednice u odlučivanje ili barem edukaciju putem brojnih radionica i sastanaka tijekom faze implementacije ključno je kako bi i oni ove promjene doživjeli svojima. Senzori za kontrolu kvalitete zraka ili kamere koje prate događanja diljem grada moraju biti u službi korisnika, a ne sami sebi svrha. Ljudi moraju biti svjesni da sustav poput onog dojavljivanju o slobodnim parking mjestima nosi puno veći značaj od njegove primarne funkcije da pronađe mjesto za parkiranje. Procjenjuje se da do 30% gradskog prometa čine upravo oni vozači koji traže parking. Zbog pametnog parkinga se smanjuju gužve jer vozač više ne kruži u potrazi za mjestom, emisija CO2 se smanjuje jer automobil manje radi, te povećava sigurnost jer je manje vozača koji tražeći slobodno mjesto ne vide ostale sudionike i opasnosti u prometu.

Kada je o svim sustavima vezanim za digitalizaciju gradova riječ, govorimo o efektu leptira. Jedna mala promjena koja nam na prvu ne izgleda toliko bitno, može potaknuti velike promjene. Svi koji se protive tehnologiji većinom se ni ne trude shvatiti kako je koristiti u službi osobnog boljitka, a upravo je to smisao svakog smart citya.

ICT I CLOUD USLUGE

POKRENITE VAŠE POSLOVANJE I POSLUJTE U OBLAKU

Saznajte više

Komentirajte